RIJEČKA ZAVIČAJNOST

ili kako postati građanin Rijeke

Uvod

Ovdje je u širem povijesnom kontekstu predstavljeno deset povelja o dodjeli građanskih prava u Rijeci. Šest ih je iz fundusa PPMHP i 4 iz fundusa DAR. Osim što je zanimljivo pratiti estetiku ovih službenih dokumenata koje je objavljivala uprava grada Rijeke, te promijene jezika (latinski kojeg zamjenjuje talijanski), iz njih se raspoznaju pojedine sudbine doseljenika u Rijeku ili pak onih koji su ovdje rođeni ali nisu imali status punopravnih građana. Naime, dugo vremena stanovnici grada dijelili su se na one koji u gradu stanuju i na one koji imaju status punopravnih građana i sudjeluju u „krojenju sudbine“ grada. Takvih punopravnih građana bio je ograničeni broj, a status se stjecao nakon podnošenja zahtjeva i postupka dokazivanja imovinskog stanja i neukaljanog obraza. Mnogi doseljenici koji nisu zadovoljavali ove uvjete mogli su u nekim kriznim situacijama jednostavno biti izbačeni iz grada, prepušteni vlastitoj sudbini i sposobnostima preživljavanja. Pravo života u određenom gradu temelj je zavičajnosti na osnovu koje se onda stjecalo i pravo državljanstva. Ovo je posebnost austrijskog pravnog sustava unutar kojeg je i grad Rijeka imao svoje posebnosti s obzirom da je od kraja 18. stoljeća uživao status „izdvojenog tijela“ unutar Ugarskog kraljevstva.

15. stoljeće

Rijeka je vibrantan grad i kao što navodi povjesničar Ferdo Hauptman „… što god bi pojedinac započeo na Rijeci, moralo je gotovo sigurno uspjeti, kolike su mu se mogućnosti pružale. Kao radnik ima pune ruke posla u luci kraj utovara, malo dalje kod gradnje brodova, pa u pilanama i mlinovima uz Rječinu. Ako je nešto prištedio, što kraj maksimiranih cijena glavnih živežnih namirnica nije bilo suviše teško, mogao je s nekolicinom iznajmiti pola broda ili čak čitav, te potražiti sreću u trgovini ili gusarenju. Nije li se htio povjeriti moru, mogao je kod kuće toviti svinje, gajiti stoku, te prodati i meso i kože već u samome gradu; a spretni se trgovac mogao ugurati kao posrednik u razmjenu dobara između jedne i druge obale Jadrana.“ (1951., 38)

U Rijeku se najprije doseljavaju ljudi iz neposredne okolice – Kastavštine, Grobnika, Veprinca, Lovrana, Pazina, Pule, Trsta, pa potom iz Bakra, Vinodola, Senja, Gorskog kotara, Zagreba, Križevaca, Požege, Ljubljane, Kranja, Celja, Dalmacije, iz talijanskih gradova: Ferma, Pesara, Ankone, Riminija, Firence, Milana i naravno Venecije.

Nakon razvojnog zamaha u kasnom srednjem vijeku Rijeku su početkom novog vijeka snašle nevolje. Grad polagano raste i razvija se kao trgovačko i lučko središte. No, njegov napredak ometaju Osmanlije i njihovi iznenadni vojni napadi koji kopnene putove prema Rijeci čine vrlo nesigurnima.

16. stoljeće

Na moru dominira Venecija koja upravlja susjednim otocima pa je plovidba ograničena. Kako trgovina uvijek sebi nađe put, trguje se na lokalnoj razini, s Kranjcima u zaleđu, sa susjednim otocima, senjskim uskocima, Dalmacijom. Grad je u posjedu austrijske Habsburške kuće te uživa određene povlastice. Odnosi među građanima kao i odnosi s onima koji s njima imaju nekog posla uređuju se pravnim propisima objavljenima u statutu 1530.

U starijim dokumentima pored nečijeg imena najčešće se piše ime oca i/ili mjesto iz kojeg dolazi. Od 16. stoljeća prema prezimenima se ponekad može utvrditi otkud dolaze novi stanovnici. Iako, mnoga prezimena već u sljedećoj generaciji dobivaju hrvatski oblik. Kasnije ima i onih koji svoje prezime pišu isključivo u talijanskom obliku. Talijanski je jezik pored hrvatskog već u kasnom srednjem vijeku bio u svakodnevnoj uporabi zbog trgovine i plovidbe.

Porast broja stanovnika u uskome prostoru unutar zidina donosi druge probleme: nedostatak smještaja, održavanje reda i čistoće, izbjegavanje zaraza, osiguravanje dovoljno hrane i pitke vode. Zbog toga nije svakome dopušteno nastaniti se u gradu. Osim toga, od 16. stoljeća, kada se stvara patricijsko vijeće, dopuštenje nekome da postane građanin Rijeke postaje i političko pitanje. Gradom u ime vladara upravlja kapetan, koji ujedno upravlja i sjednicama Gradskog vijeća.

1509.
1509.

Vojska Mletačke Republike upada u Rijeku, pali, pljačka i ubija njezine stanovnike, te je nakratko zauzima.

1511.
1511.

Mlečani ponovno napadaju Rijeku s ciljem da je razore.

Mletački posjed na sjevernom Jadranu (PPMHP 122117)

1515.
1515.

Rijeka se zbog otpora Mlečanima u ispravi Habsburškog vladara naziva Fidelissimum oppidum Terrae Fluminis.

1526.
1526.

Ugarsko-hrvatski kralj Ludovik II. pogiba na Mohačkom polju u bitki protiv vojske osmanskog sultana Sulejmana Veličanstvenog. Osmanska vojska prodire duboko prema središnjoj Europi.

1530.
1530.

Šimun Kožičić Benja utemeljio je glagoljsku tiskaru u Rijeci.

1599.
1599.

Mlečani opet bombardiraju Rijeku.

17. stoljeće

Gradsko vijeće donosilo je odluke važne za svakodnevni život u gradu. Njega su činili predstavnici uglednih obitelji – punopravnih građana. Stranci ni po kakvoj preporuci nisu mogli ući u Vijeće osim ako nisu dobili pravo zavičajnosti. Vijećnici su svoju zakletvu polagali kapetanu i Gradu te su ga i predstavljali. Doseljenik koji je želio steći zavičajnost u Rijeci podnosio je molbu Gradskom vijeću. Odlučivalo se na osnovi imovinskog stanja kandidata, njegova besprijekornog ugleda i časti te radišnosti ili poduzetničkoj i radnoj inicijativi. Imovinsko stanje jamčilo je da kandidat i njegova obitelj neće biti ovisni o skrbi Grada ili vjerskih ustanova. Ako je uz to dolazila i neka referenca u obliku društvenog, političkog ili gospodarskog utjecaja, stjecanje zavičajnosti bila je formalnost. Jedino im je trgovina vinom, osim onoliko koliko je zadovoljavala privatne potrebe, bila uskraćena, jer Grad je zadržavao isključivo pravo na trgovinu vinom.

Za stjecanje časti punopravnog građana kandidat je morao platiti određeni iznos. Tako je 1696. Giacomo Polensich za dodijeljenu mu čast građanstva morao platiti 30 dukata za gradnju katedrale.

18. stoljeće

Mnogi su ljudi godinama živjeli u Rijeci, a da nisu stekli uvjete za zavičajnost. Oni su bili samo stanovnici (incolae), ali ne i građani (cives). Oni koji nisu imali zavičajnost mogli su jednostavno biti izgnani. Takav problem nastao je u razdoblju nakon proglašenja Rijeke slobodnom lukom. Trgovina na malo bila je dozvoljena samo punopravnim građanima Rijeke i mogla je biti osporena  ostalim trgovcima bez obzira na to koliko su dugo boravili u Rijeci.

Car Karlo VI. Habsburški uspješnim ratovanjima promijenio je perspektive Rijeke. Nakon proglašenja slobode plovidbe Jadranom i ukidanja mletačkog isključivog prava da svima koji ovdje plove naplaćuju pristojbe, 1719. Rijeci je dao status slobodne luke te počeo graditi ceste prema Podunavlju. Sklopio je i trgovački savez s Osmanlijama. Njegova kći carica Marija Terezija 1776. izražava svoje mišljenje da bi se Rijeka trebala razvijati kao „izdvojeno tijelo“ (corpus separatum) pridruženo ugarskoj kruni što je ubrzalo osnivanje Riječkoga gubernija pod upravom ugarskog guvernera – plemića kojeg je iz svojih redova birao ugarski plemićki sabor.

Guverner je i upravitelj grada u svojstvu kapetana, ali formalno te njegove funkcije obavlja potkapetan biran u redovima riječkih patricija – članova Gradskog vijeća. Vijeće donosi sve odluke o samom životu u gradu, dok guverner uglavnom brine o „vanjskoj politici“ i upravljanju riječkim trgovačkim gubernijem. Grad raste i razvija se izvan svojih srednjovjekovnih zidina. Kapital koji dolazi sa svih strana ulaže se u manufakture i prekomorsku trgovinu.

1717.
1717.

Car Karlo VI. Habsburški proglašava slobodu plovidbe Jadranskim morem.

1718.
1718.

Sklopljen je mir u Požarevcu nakon još jednog poraza Osmanlija. Habsburško carstva sklapa s njima trgovački ugovor što je preduvjet za brži razvoj Rijeke.

1719.
1719.

Rijeka i Trst dobivaju status slobodnih carskih luka.

1728.
1728.

Otvorena je Karolinška cesta koja Rijeku povezuje s Karlovcem. Car Karlo VI. posjetio je Rijeku.

(PPMHP 121893)

1750. – 1751.
1750. – 1751.

Rijeku pogađa niz jakih potresa nakon kojih je velik broj zgrada razoren.

1773.
1773.

Arnold&Co. pokreće šećeranu u Rijeci.

1776.
1776.

Carica Marija Terezija preporuča da se Rijeka pretvori u corpus separatum ili izdvojeno tijelo unutar ugarske kraljevine radi boljeg gospodarskog razvoja grada i osnivanje gubernija. U Rijeku dolazi prvi guverner, ugarski plemić Joseph Mailáth de Szèkely.

1779.
1779.

Carica Marija Terezija 23. travnja dodjeljuje gradu Rijeci status posebnog tijela (Corpus separatum), izravno povezanog s mađarskim kraljevstvom.

(HR_DARI_273_1_21)

1797.
1797.

Napoleon ukida Mletačku Republiku.

19. stoljeće

Modernizacija u gradskoj upravi nastupila je 1870. kada se nakon 20 godina hrvatske uprave u Rijeci (1848. – 1868.) obnavlja mađarski gubernij. Gradska uprava odjeljuje se od poslova gubernija i Gradom sada upravlja gradonačelnik na čelu Gradskog vijeća u koje se više ne biraju isključivo patriciji već i građani boljeg imovinskog stanja što je bilo neophodno za prelazak u taj viši status gdje se moglo birati i biti izabrano. Ovakvo stanje potrajat će sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine.

Zavičajnost je temelj za stjecanje državljanstva. Nakon raspada Austro-Ugarskog Carstva krajem 1918. stanovnici te velike višenacionalne države izgubili su državljanstvo. Mirovnim ugovorima nakon Prvog svjetskog rata utvrđeno je da se državljanstvo stječe na osnovi zavičajnosti. Na ovo je utjecala nacionalnost koja je od kraja 19. stoljeća glavna odrednica pripadnosti određenoj zajednici. U višenacionalnom gradu kao što je Rijeka nacionalnost nije mogla biti dobra odrednica, već se zadržalo staro austrijsko načelo pripadnosti gradu.

1813.
1813.

Irski plemić u službi habsburškog cara, Laval Nugent oslobađa Rijeku od francuske okupacije.

1817.
1817.

Okružni ured u Rijeci 4. listopada obavještava Grad da je kralj Franjo I. gradu Rijeci dodijelio naslov Fidelissima.

(HR-DARI-2731-24)

1848.
1848.

Ukidaju se povlastice plemića u upravi gradom. Pravo ulaska u Gradsko vijeće dobivaju svi punoljetni muškarci koji imaju zavičajnost u Rijeci i zadovoljavaju imovinski cenzus.

Državni arhiv u Rijeci je 2021. uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske otkupio povelju o dodjeli statusa punopravnog građanina Jozsefu Mailathu de Szekhelyju mlađem iz 1823. godine. Povelja je u prošlosti doživjela znatna oštećenja zbog neadekvatne pohrane i učestalog korištenja. Restaurirana povelja može se pogledati na izložbi, a složeni konzervatorsko-restauratorski zahvati na povelji snimani su i dostupni na YouTube kanalu Državnog arhiva u Rijeci.

Impresum

RIJEČKA ZAVIČAJNOST
ili kako postati građanin Rijeke

Organizatori izložbe:
POMORSKI I POVIJESNI MUZEJ HRVATSKOG PRIMORJA RIJEKA i DRŽAVNI ARHIV U RIJECI

Autori:
TEA PERINČIĆ, viša kustosica PPMHP-a i
MARKUS LEIDECK, viši arhivist DARI-ja

Priprema virtualne izložbe:
ŽELJKO MALETIĆ

Tehnički postav izložbe:
DINO MARKOVIĆ

Lektura:
IVANA MARINČIĆ

Prijevod na engleski jezik:
BABEL, obrt za prevoditeljske i intelektualne usluge

Za organizatore:
NIKOLINA RADIĆ ŠTIVIĆ, ravnateljica PPMHP-a i
MARKUS LEIDECK, ravnatelj DARI-ja

Scroll to Top Skip to content